S bloga Damira Petranovića: Zašto se samo pošten svijet boji policije?

Imate li pametnijeg posla na Poljudu?
'Šta je ovo došlo, da se samo pošteni svijet boji policije?'

Ovo pitanje je, priznat ćete, u Hrvatskoj vrlo legitimno: zemlja u kojoj se trenutno – 'navodno', recimo i to - raspada pljačkaški sustav čiji korijeni vode do bivšeg premijera, država u kojoj kradu svi – od vozača do ministra, gdje previše ubojica, lopova i kriminalaca završi slobodno a gotovo nijedan političar ne može dokazati porijeklo imovine – svoju strogoću i funkcioniranje sustava prečesto dokazuje na najmanje krivima.

Jednostavno, u nepravedno postavljenom društvu nezadovoljstvo se prije ili kasnije probije na površinu, a država ima dva načina za riješiti ga: velikim čišćenjem ili policijskom represijom. Primjer Hajduka i rovovske bitke koja se oko njega vodi već mjesecima danas je, na našu žalost, ogledni primjer besmisla, ali i vrlo upozoravajući slučaj. Idemo li stvarno u smjeru represije?

Jer, činjenice su jasne: policija je na Poljudu ovog tjedna pendrečila, mlatila navijače (među njima i zavidan broj maloljetnika), zbog nekoliko zapaljenih baklji. U pritvoru je, govore svjedoci, prijatelji, očevi i djedovi, završio i nemali broj potpuno nevinih.

Događaj definitivno nije spontan, već vrlo pomno isplaniran: vrijedi zabilježiti da je stotinjak interventnih policajaca od prve minute doslovce čekalo, tražilo povod za sukob, što je prepoznao baš cijeli stadion. Prizor solidariziranja ostatka publike s Torcidom, kada su stotine gledatelja pohrlile prema Sjeveru, većinu prisutnih zato je razgalio gotovo do suza – pokazalo se da svi ipak nisu ovce, a da je borba navijača za veliki Hajduk konačno prepoznata kao poštena i pravedna.

Bengalke, a pogotovo 'topovske udare' sa Sjevera, dakako da ne treba opravdavati ili glorificirati. Pirotehnika se očito nastoji izgnati sa stadiona, makar smo je iste večeri vidjeli na gotovo svim utakmicama Lige prvaka. Kažu da joj u Hrvatskoj nije mjesto, i to je sasvim legitimno: što država odluči jednom će i provesti, ma koliko se navijači bunili...

Ostaje samo nekoliko neodgovorenih pitanja – zašto su upravo sada baklje proglašene najvećom mogućom opasnosti, zašto je policija išla 'đonom' kad i sama vrlo dobro zna da se represijom ama baš nikada nije uveo red na tribinama, i zašto se, zaboga, u srijedu provocirao sukob?

I ono klasično, kod nas vječno pitanje: imaju li organi reda trenutno pametnijeg posla?

Interventni policajci, naime, navijače su u srijedu dočekali strateški raspoređeni po njihovoj tribini, što je slučaj nezabilježen još od Tuđmanovog doba. Ukoliko je odluka donesena pod utjecajem Kerumovog 'evidentirati i procesuirati', onda bismo se zbilja trebali zabrinuti. Ukoliko nije, već se stvarno mislilo spriječiti paljenje nekoliko baklji, zabrinutost nam treba biti dvostruko veća: jednostavno je nevjerojatno da su šefovi policije u stanju odlučiti se na tako nerazuman... Ma, ne lažimo se: notorno glup potez.

Tajming akcije nam, naravno, ostavlja hrpu prostora za sumnju: teško je ne primijetiti da se represija pojačava paralelno s intenziviranjem Torcidine bitke za Kodeks i javni natječaj, da je već s najavom bojkota Kerumovih i Svagušinih trgovina broj interventnih policajaca na Poljudu porastao, a da je netom nakon Torcidina javnog upozorenja na višegodišnji kriminal u klubu i oko njega – uslijedila prva, moglo bi se reći i brutalna intervencija

Ne u Bijelom salonu, niti među hordom besprizornih likova koja je protutnjala kroz klub, pa državu i Hajduk oštetila za par stotina milijuna kuna. Nisu se organi zakačili ni na tvrdnju da Ivica Šurjak samom svojom pojavom u Upravi krši Zakon o sportu, niti da je nedavna skupština Hajduka nelegalna, a ni sudovi se nisu usplahirili pa konačno dovršili procese protiv famozne desetorice uglednika (među njima i jednog predsjedničkog kandidata); ne, zapelo se baš za bengalke, one iste zbog kojih se policijski šef zadužen za suradnju s navijačima nedavno oglasio i priznao da je 'vrlo zadovoljan jer se postigao dogovor o nebacanju na teren'. Zašto je, dakle, napravljen korak unazad – može se samo pogađati.

Sreća je, stvarno je sreća da su se navijači odlučili na ghandijevske metode i da je njihova borba, barem zasad, u svakom pogledu inteligentnija i superiornija, jednostavno osuđena na uspjeh, a vodi se sa sve više razumnih saveznika i sve većim odobravanjem javnosti.

Vrijeme poštenih javnih natječaja očito dolazi, brzo ćemo valjda dočekati i da se u svaku ozbiljnu tvrtku uvede kodeks upravljanja, a baš Hajduk – zahvaljujući Torcidi – ima priliku biti među prvima, avangardnima. Ukoliko u tome zakasni, pa potroši još nekoliko godina tavoreći u iščekivanju velikog spremanja, vrlo se dobro zna tko će biti krivci.

A među njima, doduše u sporednoj ulozi, od ovog tjedna će nažalost ostati zapisana i policija.

Preneseno s bloga Damira Petranovića na adresi http://www.slobodnazona.bloger.hr/