Sastanak u banskim dvorima na temu navijača, okupio je takvu svitu, da je samo osobno Ban nedostajao. Ovakvi sastanci užeg kabineta su inače vidljivi samo u predratnim i ratnim situacijama, ali ovog puta je razlog sastanka puno gori i ozbiljniji. Nogometni navijači!

Povod je strašan, navijači nama suparničkog kluba su se drznuli izraziti nezadovoljstvo zbog dolaska njima ne baš dragog igrača. A što su trebali napraviti, pognuti glavu i prihvatiti moderni nogomet u kojem igrač ljubi dva grba na dresu, prodaje se najvećim rivalima, prodaje se čak i tuđim reprezentacijama? Trebali su kupiti kokice i coca-colu, platiti kartu i praviti se da im je svejedno? Ako su svi zaboravili na sportske ideale, navijači nisu. No dobro, napisali su par grafita, izveli jednu lutkarsku predstavu. Sasvim dovoljno za hitnu sjednicu Vlade.

Prije par godine trener našeg najvećeg kluba je izbatinan gotovo do smrti od strane nogometne mafije. Menadžer nekolicini naših najboljih nogometaša je osuđeni ubojica, koji je zbog ubojstva odležao 9 godina, od ukupno 12 na koliko je osuđen. Pomilovan je prije isteka kazne od strane tadašnjeg hrvatskog predsjednika. Jedan naš reprezentativac se vozio u prtljažniku automobila i pod prijetnjom potpisao za jedan naš klub. Sportski direktor Hajduka je čovjek kojem još uvijek traje kazneni progon za financijske malverzacije u istom tom klubu, a proces lagano klizi u zastaru. Državni tajnik za turizam i dugogodišnji predsjednik Hajduka, vozi se preko granice s “dečkima s Knežije” i biva zadržan od policije u vrijeme hapšenja. Zbog kockarskih dugova, u zrak lete automobili trenera jednog od naših klubova. Najveći nogometni menadžer u zemlji pronađen mrtav ispred svoje kuće, likvidiran hicima iz vatrenog oružja. U loži našeg kluba sjede osuđeni ubojice i ljudi optuženi za udruživanje u kriminalnu organizaciju. Igrači snimaju svoje menadžere koji im prijete “propucavanjem koljena”. Očevi prodaju djecu u rivalske klubove zbog dugova i reketa. Da ne nabrajamo dalje, jer i tako su ovo sitnice. Nedovoljno za sjednicu klupske skupštine, a kamoli dvorsko okupljanje u Banskim dvorima.

Kolike su šanse da stvari zapravo stoje ovako: Državi je puna kapa da im neki tamo navijači prave probleme pred izbore, smjenjuju predsjednike klubova namjenjene za buduće ministre, stvaraju 30.000 nezadovoljnih potpisa u izbornom tjednu, otvaraju oči javnosti raznim priopćenjima i dokazima o korupciji, a usput ometaju im financijske sponzore u dnevnom prikupljanju sredstava? Ili jednostavno predstavljaju opasnost za utišanu državu korupcije i kriminala, u kojoj se nitko ne buni, jer su svi koji vide “podmazani”?

Ta država se ne usudi ni sama uhapsiti svoje kriminalce, već ih hapse susjedne države u dogovoru tajnih službi.

Vi procijenite.

Problem s pravim navijačima je da su nepotkupljivi. Navikli su trošiti svoj novac za ideal, a ta “ružna navika” se teško mijenja. Ono što bi se Dvori morali prisjetiti je da su sve države, institucije vlasti i kapitala, političke stranke i njihove marionete - uvijek gubile ratove protiv navijača. Trebali su do sada naučiti, i kad nam od udaraca pognu tijelo, nikad nam neće saviti kičmu. Mi smo tu iz ideala, nismo plaćeni i nismo instruirani, nama nitko ne upravlja osim čista srca i želje da sačuvamo ono što nam je ostavljeno da sačuvamo. Navijači su palili jugoslavensku zastavu, navijači su prvi krenuli braniti domovinu, navijači su rušili i režimske vlasti u modernoj Hrvatskoj, a u krajnju ruku, uklanjali su i nečisto tkivo iz svojih klubova. Nitko ih za to nije plaćao. Korak po korak, i kad nas je deset, još uvijek ćemo stajati na crti.

SAMO ČISTO SRCE - I NIČEG SE NE BOJ!